Thursday, October 22, 2015

The Myth of Nonviolent Revolution and the Tragedy of Syria

The Myth of Nonviolent Revolution and the Tragedy of Syria

Zoran Cirjakovic

For many, recent images of Syrian refugees stuck alongside Serbian borders present the only link between Syria and Serbia. But the never-ending tragedy in the Levant also has some often neglected or misrepresented Balkan roots.

It has become something of a conventional wisdom that "nonviolent" overthrow of Slobodan Milosevic on October 5, 2000 - the mass uprising later dubbed the Bulldozer Revolution - provided both the blueprint and the know-how for subsequent "Colour Revolutions", a series of mass pro-democracy movements throughout the former Soviet Union, as well as the Arab Spring.

The suggested narrative is straightforward and compelling. A group of upper middle-class students - Gen X "Hobbits," used laughter to accomplish something that three months of NATO bombing failed a year before - to bring down the Serbian strongman that Time magazine called "the butcher of the Balkans".

"Want to start a revolution? All you need is Tolkien and Monty Python," a Guardian reviewer summarized the seductive message spread worldwide by Srdja Popovic, a disciple of Gene Sharp and a prominent figure in the leaderless Otpor (Resistance) movement that helped end Milosevic's rule.

Aided by some of his Otpor comrades, Popovic spent the past 15 years "galvanizing" democracy activists around the world. Jon Henley at the Guardian called him "the secret architect of global revolution," and Liel Liebovitz at The Atlantic described the Serb biologist as an expert in "rectification and reconstruction by nonviolent means."

When "the professor of revolution" was not holding training sessions with aspiring revolutionaries from 46 countries, he was busy busting "myths" about nonviolence and its perceived ineffectiveness (while promoting his book Blueprint for Revolution). Tina Rosenberg, The New York Times' "Opinionator," wrote that "Popovic cheerfully blows up just about every idea most people hold about nonviolent struggle."

Unfortunately, he shattered a few too many, including some sobering truths. For example, although the protracted resistance to Milosevic's rule was largely peaceful - often carnival-like and well thought out around the catchy slogan "He is finished!," the victory came only after the ranks of the protesters have been joined by columns of notorious “football hooligans” - well organized supporters of the largest soccer clubs.

In the previous decade, these fervent fans had been filling the ranks of some of the most notorious paramilitary units fighting in Bosnia and Croatia, especially dreaded Tigers, whose commander-in-chief was Zeljko Raznatović Arkan, the head of the supporters' association of the Red Star, the richest and the most popular club in the country.

Often long-time supporters of Milosevic's policies, those rowdy men chanted "Save Serbia, Kill Yourself Slobodan" and many were finally ready to do whatever it took to finish the reviled despot off. They set on fire the parliament and headquarters of the state television, the main pillar of Milosevic's decade-long reign. Some brandished their guns, probably souvenirs from the series of bloody Balkan wars; many more were throwing rocks and fighting with the police. Of course, there were other important actors, but Milosevic finally fell largely because the violent bunch on the much anticipated "D-day" took over the reins of the belated revolution from the uber-cool guys of Otpor.

It seems that very little of that uncool reality has reached Popovic's enthusiastic audiences, "activists interested in copying the Serbian model of bottom-up regime change" and western pundits looking for "good guys" in distant badlands. No wonder many still see Milosevic's ouster as an exemplary nonviolent change.

"My biggest objection to violence is the fact that it simply doesn't work," reads one of Popovic's most quoted lines. These words have been echoed in scores of articles, both those that glossed over the nonviolent strategies and those that attempted to explain why they stopped working in the Middle East. "Nothing is more tragic than contemplating what Syria could have been now, had the nonviolent activists in the opposition movement prevailed - and followed Popovic's blueprint," laments Tina Rosenberg.

But the heart of the problem is not that many Syrians later opted for wrong teachers or that "their protest movement was co-opted by violence," as The New York Times analyst has it. It seems that Popovic has been teaching his young students - who had "traveled to an isolated beach resort outside Syria to take a week-long class in revolution" - a flawed lesson in people power. It might be a sin of omission, but the eloquent Serbian tutor failed to warn them that "mobilisation, enthusiasm and humour" might not suffice in their struggle against Bashar al-Assad's regime.

For most autocrats, holding on to power is life-or-death issue and they are ready to do whatever it takes to crush the challengers. That is why on the eve of the final showdown, nonviolence, be it strategic or not, is over. As young Syrians have learned the hard way, ruthless official killers might not always disobey their shaken paymaster like they did to Milosevic.

Even in Serbia in 2000, what started optimistically "with wonderfully stylised raised and clenched fist" might have ended in years of bitter lives with clenched Kalashnikovs. This prospect was made clear to those of us who had witnessed trucks full of guns and ammunition being unloaded at the back entrance to the opposition-controlled Belgrade city hall a day before Milosevic was toppled.

Although useful and often instrumental, nonviolent struggles can only decrease the risk of a violent showdown or make it less bloody. As a rule, real, revolutionary change hinges on violence. Both Hosni Mubarak in Egypt and Ukraine's Viktor Yanukovych have been toppled relatively peacefully because they couldn't find enough police and army forces that were ready to keep killing.

Exceptions are relatively rare and often linked to the idea of "liberation from a foreign yoke" reinforced by strong nationalist sentiments, like loathing for Russia and Soviet domination throughout Eastern Europe. This was the case in the two glowing examples that today color the image of modern revolutions throughout the world: Mahatma Gandhi's "nonviolent resistance" in India that shook the foundations of British Empire and the gentle Velvet Revolution in the former Czechoslovakia in November 1989, when the demonstrators had been jingling the keys to tell the Soviets: "Goodbye, it's time to go home."

Unfortunately, these much celebrated examples of largely violence-free change can be deceiving. Furthermore, they helped turn nonviolence into a fetish, the strategy of change whose consequences shouldn't be debated or its effectiveness questioned. No wonder that all the hype and myths surrounding over a decade of worldwide promotion and, to use one of Popovic's favorite phrases, branding of "nonviolent action and strategies" might have blinded many enthusiastic young Syrians to the likelihood of an unspeakable tragedy with no end in sight.

When the revolution comes, in the 21st century as ever before, it is all about violence, willingness of people on both sides - forces of change and agents of the regime - to kill or be killed. Every lesson in how dictators can be toppled should start with this warning, especially if the mentor is "a believer in the transformative power of a nonviolent struggle."


Cirjakovic is a lecturer at the Faculty of Media and Communications in Belgrade. In 2000, he was a freelance journalist covering Milosevic's fall for Newsweek and the Los Angeles Times.

Tuesday, August 18, 2015

Urinokultura Vučićevog Dobrice


Nije lako pisati o zahtevnim temama kao što su istorija i kultura jednog naroda. Mnogo toga treba svariti i upiti. Reke zabluda, činjenica, shvatanja i iskustava slivaju se u tu sintezu. Gistav Flober je rekao da je za takav poduhvat neophodno "popiti okean da bi se ispišala čaša".

Ovog posla prihvatio se Svetislav Basara. Istini za volju, veliki književnik je rešio da odmah ne napuni čašu već nam svakog radnog dana u jednom beogradskom listu isporuči po kap-dve. Pored toga, omiljeni javni intelektualac Aleksandra Vučića voli da se oglasi i u drugim glasilima evropske Srbije i NATO regiona. Napreže se i u romanima u kojima, kao i njegov nedavno upokojeni pomoravski prethodnik, vešto promoviše maglovitu viziju aktuelnog hazjajina.

Malo po malo, nakupilo se tu jakih reči, pitkih sentenci i samouverenih zaključaka i za krigletinu, kakve služe na Oktobarfestu, u nemačkom srcu još uvek nedovoljno male, postkosovske Srbije. Dakle, šta se sve nataložilo u čaši koju je godinama punio? Kako po Basari izgledaju Srbi i njihova istorija? Šta sve jedan mudar čovek mora da svari i izluči kako bi se ugurao u uzak etički kalup režima u kome najbolje prolaze moralno hendikepirani likovi? Šta nam otkriva urinokultura bahatog Ćosićevog naslednika?

Iako je u javnosti bio škrt na rečima, oni koji su dobro poznavali Dobricu tvrde da mu je laskanje bilo jedan od najvećih talenata. Čak i karijeriste koji su već verovali da su mnogo veliki i jaki umeo je da ubedi da su još veći i zažari njihov mesijanski impuls. Milošević i Đinđić su bili samo neki od ambizioznih lidera kojima je prijala elokventna lavina Ćosićevih pohvala i slatkorečivih predskazanja o njihovoj istorijskoj misiji i budućim uspesima.

Nasuprot Dobrici, Basara se specijalizovao za vređanje i pljuvanje. Vežbao se i na Vuku Karadžiću, ali se vremenom izveštio u biranju lakih meta. Tada već iskorišćen i odbačen od Miloševića, Ćosić je prvi osetio ubilački instikt veštog pamfletiste koji kada zagrize ne pušta. Istini za volju, ovaj tabloidni bulterijer je imao brojne, podjednako odlučne i uporne saveznike. Zajedničkim naporima, Ćosića su "sahranili" mnogo pre njegove smrti. Rezignirani otac ponižene nacije živeo je predugo za dobro slave i veličine koju je decenijama brižljivo uzgajao.

Odavno glavna Basarina meta nije bila onemoćali Miloševićev idejni guru – već Srbi. U bezbrojnim kolumnama je do savršenstva doveo svoj originalni govor mržnje i kreativnu upotrebu teških reči i rogobatnih arhaizama. Tu je i bujica sitno-ziheraških floskula, krojenih, kao i kada je bio uz Koštunicu, po meri one strane čaršije koja mu deluje dobitnički.

Antibiotik "kulturne dekontaminacije" je delovao i Basara danas tvrdi da je ugled "kapital na koji se u Srbiji i inače ne polaže mnogo", a istinoljubivost "osobina u Srbiji vrlo pogubna". Politički sistem "počiva na lažima, pseudomitovima, mitu i korupciji, smrtnim neprijateljima svakog napretka". Sve je u Srbiji večno i nepromenjivo, "jadno, bedno i potuljeno kao što je oduvek bilo" – sem Basare i njegovog Overlorda, Aleksandra Vučića. "Ne sumnjam ja u Overlordove dobre namere, ali rekao bih da je i vrhunski navigator nemoćan na komandnom mostu na sto mesta probušenog broda".

Profesor Novica Milić u Basarinoj književnosti vidi dijagnozu savremenosti, sveopšte bede i moralne niskosti jednog odavno bolesnog društva. Basara svojoj egzaltiranoj "antifašističkoj" publici poručuje da je ovde sve permanentno loše, pervertovano, patološki, autistično, egoistično, trulo, ustajalo, smrdljivo, močvarno… – "daleko od svih uslova koji su potrebni za Evropu". Milošević je samo "kanalisao već postojeću negativnu energiju" koju su stvorili nacionalromantičari koji su "bacali drvlje i kamenje na Turke i katolike".

Pravoslavni demohrišćanin i besramni karijerista, Vučićev Dobrica liči na karikaturu Tomasa Bernharda, genijalnog mizantropa i provokatora koji je "briljantno režirao svoju legendu". Na kraju je postao dika svoje kolevke, za koju je govorio da je "nacija od šest i po miliona idiota koji žive u zemlji koja trune". Iako je Basara poređenje sa austrijskim kolegom odbacio tvrdnjom da nije u stanju da dosegne Bernhardovo stilsko savršenstvo, problem nije ni u Basarinoj neispoliranoj, ponekad musavoj prozi ni u nedostatku talenta.

Obojica su prepoznali destruktivnu snagu i prirodu prinude koju nad čitaocima mogu da vrše harizmatični pisci. Ali, dok je Bernhard u takvoj moći našao zadovoljstvo i utehu, priliku da impresionira i stekne novu, "pravu" porodicu i obožavaoce, Koštuničin rojalista, Batićev ambasador, Čedin klovn i Tadićev ispovednik je tu video merdevine uz koje se može popeti neko ko je spreman da talenat podredi podilaženju vođi. Odbačen i usamljen još od ranog detinjstva, Bernhard ogromnu ambiciju nije želeo da zadovolji uz pomoć moćnog političkog sponzora – nije se divio vođama da bi mu se divila pokorna nacija.

Posmatraču sa strane, Basarina životna priča može delovati kao "put od trnja do zvezda", saga o čoveku koji je dobio sve ono što je zaslužio svojim ogromnim talentom. Ali, slika postaje mnogo manje ljupka ako razgrnemo građansku ideološku maglu – i fantazije srpskih antinacionalista, kojima, ophrvanim idom, prija da konačno imaju heroja koji, za razliku od "svilenog" Ivana Đurića ili Srđe Popovića, izgleda i ponaša se kao "pravi Srbin", takoreći maneken gedžovluka.

Basara je slika i prilika glavnog problema sa "srpskim snom" – presudan je manjak obzira i morala, a ne višak talenta i vredan rad. Posle serije ulizičkih pokušaja, na vrh vrhova se popeo tek kada je ušao u naprednjačke političke "Parove", najgori u seriji tranzicionih kupleraja koji su, posle jednog neobičnog, frustriranog poraza u seriji ratova, nastajali spajanjem pragmatičnosti naših zapadnih gospodara, srpskog antikapitalističkog mentaliteta i neoliberalnih dogmi.

Neko ko ne živi ovde, u nadrealnom svetu u kome je Basara intelektualni kralj mogao bi da uživa kao u nekoj komediji apsurda. Istini za volju, to je realistična proza koju bi Basara umeo da piše – da nije postao dvorjanin koji se upinje da ga Overlord raspiše. Galerija likova je domanovićevska i sve deluje sasvim moguće ali nenormalno, nalik snu ili čudnoj priči iz neke stare knjige. Nekako, kao da je scenario ove naše groteskne realnosti neumrli Domanović napisao pošto je odlepio i zaljubio se u tiranina.

U ovoj vučićevskoj javi, rijaliti "Stradiji" kojoj se ne nazire kraj, Basara je sušta suprotnost Domanoviću, neumorni režimski pisac koji će živeti srećno, sit, zadovoljan i uveličan blagoslovom logoreičnog "balkanskog Putina" koga voli NATO. Bez skrupula, željan da nam uvek bude pred očima u opštoj moralnoj i intelektualnoj žabokrečini, hiperkinetički Basara je idealan bot. Uostalom, ne liče samo kućni ljubimci na svoje gospodare.

Iste one urbane elite koje su nekada prezirale Bregovićev "pastirski rok", danas gutaju Basarinu čobansku filozofiju: "Na svakoj od televizija, po završetku emisije, na ekranu se pojavi voditelj ili voditeljka i vragolasto kaže: 'Ostanite sa nama.' Ostanite sa nama, budite sa nama – to je sama suština fundamentalizma." Nađe se uvek i po koja kap postmodernističkog pastiša, malo Sjenkijeviča i Foknera, mnogo Dubravke Stojanović: "Naš patriotizam, cenjeni publikume, odvajkada se svodi na oganj i mač i na buku i bes."

Pored bedastoća, izgleda da su i pseudointelektualna mizoginija i rasizam OK ako su deo "Basarine demontaže glavnih poluga srpskog fašizma" i borbe protiv "zloduha Ibarske magistrale": "Jer, pazi: žena ne može biti više žena nego što jeste, 'apsolutna žena' je totalitarni projekat. Jednako sam ponavljao: žena – to je polovina fenomena čovek. Inisistiranje na izdvajanju, na apsolutizaciji ženskosti, zapravo vodi u dehumanizaciju [...] Čovek izbaci drevne i lepe slovenske reči zato što mu nisu zvučale dovoljno 'narodno', a ostavi more turcizama. Nisam ja ni za to da se svi turcizmi počiste. Za mnoge i nema odgovarajuće zamene."

Staromodan i konzervativan, naizgled moderan samo zahvaljujući spoju vanserijskog dara, ambicije i aljkavosti, Basara deluje kao relikt devetnaestovekovnog vitalizma, prividno neobuzdanog ali pažljivo doziranog i banalno funkcionalnog, oličenog ne u besmrtnosti duše već u moći preživljavanja, neverovatnom, skoro natprirodnom nagonu za samoodržanjem spojenim sa potpunom moralnom ravnodušnoću. Vučićeva Srbija je za njega savršeno stanište.

Ipak, ovaj virtuoz samokonzervacije, koja je odlikovala i njegovog šumadijskog prethodnika, "Velikog Sotonu" koga je toliko uporno polivao govnima, Basara svoj najveći uspeh, status miljenika kapricioznog autokrate koji je škrt na ljubavi, u velikoj meri duguje poznavanju srpskog mentaliteta, koji danas voli da šamara, banalizuje i kleveće u kolumnama i romanima: "U prirodi je seljačko-pokvarenjačke psihologije i politike da ne razara samo državu koju je okupirala, nego razara i udruženja pokvarenjaka. To je ona famozna 'srpska nesloga'."

Štaviše, kao i Ćosić, Basara oseća epsku potrebu da objasni istoriju i sudbinu srpskog naroda: "Gde smo ono stali? Eh, gde? Na istom mestu gde smo stali pre stopedesetak godina." "Nas, Srba, što se tiče, sve je bilo jasno još na početku XIX veka, kada je Kodža Miloš - čuvši da su u Kragujevac stigli mečkari - momentalno napustio prvi pozorišnu predstavu u knjaževstvu", piše u svojoj razvučenoj kolumnističkoj "sagi o srpskom raspadanju".

Po Basari, Milošević "uopšte nije kriv", već je "sve ono mučno i mračno što se dogodilo (i što se još uvek događa, ali neće još dugo) bila tradicionalna srpska seljačka politika u svojoj apsolutnoj ogoljenosti. Da li se to moglo izbeći? Nije."

Kao vešt pripovedač sa darom za satiru i napetost, koji ume da koristi postmodernističke alatke kako bi iscepkao duže forme na asemblaž kraćih priča, formata kojim suvereno vlada, Basara je samo promenio predznak i jednu sasvim ćosićevsku, epsku opsesiju zadovoljio uz pomoć savremenije naratavne strategije.
Uostalom, i Basari je strepnja jača od nade. Njegova fatalistička vizija je, kao i Dobričina, mitska i okrenuta ka unutra. Ona nije demokratska i evropska, šta god to značilo, već malosrpska. Iako voli da veruje da je stub i simbol Druge Srbije, Basara je otelotvorenje one sigurica ostrašćenosti, moralnog siromaštva i intelektualne neodgovornosti koje ujedinjuju bukače iz dve Srbije.

Da bi se, konačno, sasvim primakao instant evropeizovanoj svemoći, Basara je morao da odustane od pisanja o Srbima kavi jesu, pa i o zlu, pakosti i prostoti koju treba istaći, ogoliti i osvetliti. Kao i Dobrica, Basara nam je ponudio lažne Srbe. Ćosićevsku vreću šećera, kojom je ovaj vešto sladio srpsku istoriju i tragediju, Basara je zamenio kofom žuči, distopijskom mitomanijom koja "nebeski narod" spušta na dno septičke jame. On nije, kako se predstavlja, anti-Dobrica već samo novo izdanje, simptom institucionalne "bakterije" koja je odavno zamutila urinokulturu floberovske čaše naše istorije.

Fašizam je Basara "pronašao u svim porama srpskog društva" i ne čudi da ga, kao i Vučića, danas najviše vole oni koji su, pre ubistva, tvrdili da je i Đinđić bio samo "aktualni gaulajter srpske Vajmarske Republike". Ako sam dobro razumeo mentalnu akrobatiku koju zahteva položaj glavnog dvorskog intelektualca, srpska istorija se sastoji od beskonačnog sleda vajmarskih republika i nacističkih režima koji konačno, ulažući natčovečanske napore, samo što nije prekinuo Aleksandar Vučić.

Mada, Basara mu je originalno nadimak Overlorad dodelio kao pogrdan, stari engleski izraz za vazalnog feudalnog gospodara koji nadzire korišćenje zemlje koja mu je poverena. Ubrzo je shvatio da je reč o prokonzulu kome zapadna podrška, bez presedana u srpskoj istoriji, obećava dugu vladavinu – i prestrojio se.

Od tada, Basara tvrdi da je "neočekivano emancipovani" i usamljeni Overlord uspeo da dobije "vlast na poštenim izborima" uprkos eliti koja se nije uzdigla "iznad ćepenačko-bakalsko-cincarskog mentaliteta ophrvanog svim zavistima, zlobama, strahovima i sumnjičavostima ovoga balkanskog vilajeta". Vučićevi kritičari su za Basaru banda koja se "proserava", dokaz da se "Srbinu ne može ugoditi".

Neće ovde još dugo vladati "seoski um (dodatno sjeban vulgarnim marksizmom)", poručuje nam Basara, koji je u svoju udvoričku prozu udrobio i malo Slavoja Žižeka i obilje vaginalih meditacija: "Kada su se demokratskostranački đilkoši, pijačni nakupci, vašarski mađioničari i lopuže strmopizdili sa vlasti, obreli smo se u pustinji realnosti, a vlasti nad pustinjom se dokopao Overlord [...] Rekao bih da je Vučić ukačio suštinu problema i da sad pokušava da povadi vekovno trnje iz srpske državne mindže."

Ali, ona neslavna i ružna strana Srba i Srbije ne nalazi se toliko u Basarinim lapidarnim zaključcima i nacifikujućim dijagnozama koliko u načinu na koji je isključiv, kako kleveće i mrzi. Ako smo već gurnuti u potragu za mentalitetskim korenima srpskog zla, onda se bojim da ono što mnoge pristojne ljude navodi na samomržnju, pa i tužni autošovinizam, ne treba tražiti po zacrnjenim slikama Srba iz Basarinih tekstova – već u samom autoru, jednoj sasvim našoj "moralnoj niskosti", preduzetniku psovki koji se diči time da ge za sve "savršeno zabole Crveni Ban".

Kreativni Tarabić svetle vučićevske budučnosti, Basara je u sebi sjedinio odraz jedne specifične kolektivne svesti, koja ima svoju istoričnost i zakone, svoje vrline i mane, i jednu, ostaću pristojan, krajnje upitnu ličnu savest. Tu nastaje taj mračni, ali zavodljivi fantazam o iracionalnom narodu koji je nemoguće dekontaminirati – što je, istovremeno, savršen izgovor za sve Vučićeve neuspehe i trule kompromise, koji se možda, jednog dana, nekako probiju kroz (auto)cenzuru "slobodnog" tržišta i evroatlantskih integracija po svaku cenu.

Basarina slika o Srbima kao osifikovanoj mešavini "zatucanosti, malograđanštine i uskogrudosti" hrani se činjenicom da je Srbija bila prvo deo viznatijskog, a zatim i osmanskog komonvelta i postala drugačija, što njegovi fanovi uglavnom nisu u stanju da posmatraju bez omalovažavanja i prezira. Sve što je različito od zamišeljenog evropskog standarda za njih je inferiorno, gadno i bezvredno, neretko i divljački. Tu su i "kulturni" malograđani koji dele Basarin stav da "umetnost treba držati što dalje od naroda". "Umetnost, ljudi moji, treba da se obraća eliti, pa kad (i ako se) elita kultiviše, kultivisanost se spontano širi i u široke narodne mase."

I hrišćanin Basara, "ponovo rođen" u Radomiru Konstantinoviću, kao i veliki broj njegovih ateističkih obožavalaca, veruje da ona ružna i preteća "Azija" počinje u komšiluku, iza ćoška. On se čak ponosi svojim orijentalizmom, blaženo nesvestan da je Edvard Said ovom skupu ružnih i selektivnih slika navodno nepromenjivog ne-Zapada odavno prikovao konotacije koje zaslužuje. (Mada, što sam jedne noći, pišući ovaj tekst, duže čitao Basarine kolumne, sve mi se više činilo da je sasvim neiskren, da je reč o sračunatom, lažiranom kulturrasističkom besu, potrebi da se zasedne na pravi politički "Crveni Ban".)

Progovoriću nakratko jezikom njegovog orijentalizma, Basara je samo jedan napredni évolué sa rukavca Ibarske magistrale. Autokolonijalni bukač je (simbolički) natakao Ataturkov cilindar, obrijao brkove – i poverovao da je postao "pravi", kulturni Evropljanin. Tekstove redovno počinje sa "dame i gospodo" i "cenjeni publikume". Ali, u nastavku nudi malo toga gospodskog i još manje uvažavanja. Iz skoro svake rečenice progovara karikirani primitivac sa fesom koga ovaj balkanski (auto)orijentalista, koji je razbio ogledalo, neskriveno prezire.

Basara deluje kao tradicionalista koji je – držeći se prilično neobičnog i jedinstvenog običaja rodnog kraja – svoju Srbiju sahranio u svom dvorištu. Mnogo je voleo početkom devedesetih, nekritičkom ljubavlju karakterističnom za pregrejane nacionaliste zamućenog pogleda i "dobrovoljne davaoca tuđe krvi", kako su njegovi današnji obožavaoci zvali članove "kombi stranake" u kojoj je tada bio aktivan. Ali, izgleda da mu se Srbija kojom se toliko ponosio opasno zamerila pa je zakopao duboko pod zemlju. Srbi, grki balkanski nezahvalnici, nisu uzvratili ljubav estradnom barbarogeniju koji je sebe oduvek video na vrhu nacionalnog Olimpa.

Basara je odavno napunio onu Floberovu čašu i sada se pet puta nedeljno iskrade iz svoje evropeizovane kačare da pišucne po tom grobu na obodu okućnice. Možda se još seća kako su ga vaspitavali pa ne može da se, onako ljudski, olakša. Možda mu se žuri da ga ne uhvate. Možda je i dok mokri u raljama mentaliteta. Ne rađaju se često rasipnici u trouglu između Skrapeža, Đetinje i Drine. A možda, makar podsvesno, Basara – retko talentovan, ali stereotipni Srbenda, elokventni dilber umotan u tanušni plavi plašt sa žutim zvezdicama – zna da time piša po sebi pa ne bi previše da se uneredi.

Zoran Ćirjaković

(Tekst je objavljen na "Novom Polisu".)

Tuesday, March 31, 2015

Ispod dna medijskog dna

Odavno se u medijima u Srbiji u jednoj emisiji nije moglo videti toliko kondenzovanih (zapadno)evropskih vrednosti kao u trećoj sezoni rijalitija "Parovi", koji se emituje na televiziji "Hepi". Štaviše, ovaj program izuzetno uverljivo pokazuje ne samo koliko se Srbija odmakla od mnogih prokazanih, "retrogradnih" i "patrijarhalnih" balkanskih vrednosti, već i koliko je ideja bratstva-jedinstva ostala snažna. "Parovi" nam demonstriraju da je erotika moćno i nepravedno zapostavljeno sredstvo u borbi protiv šovinističke mržnje, kao i da seksualnu dekontaminaciju treba primenjivati uporedo sa kulturnom. Sinergija je često ključ uspeha.

Ako govorimo o (zapadno)evopskim standardima, koji su izgleda uvek najviši pa ću izbeći ovaj pleonazam, jedini ozbiljan propust ove emisije jeste nedostatak gej i transrodnih parova. Priznajem, Azija probija i ispod refrena "ne može nam niko ništa, jači smo od sudine", koji učesnici vole da zapevaju. No, verujem da se tu kao olakšavajuća okolnost može uzeti činjenica da je u njemu sublimiran pogled na svet naših moćnika – i starih, kao što je Slobodan Milošević, i večnih, poput Nebojše Čovića i Sonje Biserko, i novih, oličenih u beskrajno ambicioznom, ali stidljivom A. N. (autocenzura je nekada samo izraz kontakta sa relanošću). Ni zli medijski genije Alister Kembel, kada bi naučio srpski, prirodu njihove neuništivosti ne bi umeo da iskaže na bolji i jezgrovitiji način od raspevanog Mitra Mirića.

Sve što se možete videti u "Parovima" je beskrajno moralnije i časnije od političke pornografije u kojoj su ključni igrači Ivan Tasovac, estradni ministar zadužen za medije, i njegov zamenik Saša Mirković, (ko)grobar devedesedvojke. Neumorni i servilni buldožer Verana Matića, Mirković je izdao svoju profesiju i raščistio put za EU kerbere koji su oterali hrabru Olju Bečković i naterali čak i megaliberalnu Danicu Vučenić da pokuša se što pre medijski autoukine – i udomi u jednoj korporaciji za koju se veruje da je bliska Demokratskoj stranci (u odumiranju).

Nažalost, ovdašnji opunomoćeni "čuvari kapije", kao što su turbokulturni ministar i njegov zamenik, nisu jedini krivci što su stvorene medijske okolnosti u kojima su reči hrabar i budala postali sinonimi. Što su naši mediji više u vlasničkim kandžama briselskih Evropljana i njihovih prekoatlanskih blizanaca – to su neslobodniji. Reč tržište je u Srbiji, oglednoj banana-republici, postala sinonim za gušenje medijskih sloboda.

Ministar Tasovac je nedavno izjavio je da su "Parovi" "dno dna" i da "takvi programi ne samo da imaju negativan uticaj na mlađu populaciju već su i eklatantan primer pokušaja degradacije celokupne medijske scene u Srbiji, u vreme kada Vlada Srbije preduzima sve neophodne mere kako bi medijski prostor bio regulisan i usklađen sa najvišim evropskim i svetskim standardima".

Dok je ministar izgleda rešio da vređa inteligenciju majmuna u beogradskom Zoološkom vrtu, njegov zamenik je otišao korak dalje i, čini se, zaključio da su ovdašnji novinari volovi. Mirković, naime, tvrdi da je "set medijskih zakona" dao "prostora za veću medijsku slobodu samo je pitanje da li postoji spremnost novinara da osvajaju te slobode i idu u susret izazovima koji su ispred njih". Da ne bude zabune, reč je o zakonima koje je Mirković ukrojio prema interesima naših novih NATO gospodara i njihovih biznisnismena, aktera koji su nezavisnosti i izbalansiranosti medija u Srbiji odani manje nego što je to bio Slobodan Milošević.

Ispod dna se može naći mnogo toga. Tu su, između ostalog, i moćnici koji su dali legitimitet ne samo degradaciji već i devastaciji novinarstva u Srbiji. Toga bi trebalo da se priseti svako ko se ovih dana zgražava gledajući "Parove". Destruktivni i cinični moralni i profesionalni talog, koji se skupio ispod našeg neuglednog tranzicionog dna, ne vidi se u ovoj vulgarnoj i tabloidnoj emisiji.

Zoran Ćirjaković

Sunday, March 29, 2015

O srpskom mentalitetu - četiri crtice

1: Država bez blama

Ako u "Gugl" pretraživaču otkucate "kriv sam", dobićete par ironično intoniranih priznanja naših moćnika, tekstove nekoliko popularnih pesama i gomilu prevdenih izjava zapadnih političara, trenera i sportista.

Kada pogrešimo ili uradimo nešto loše, mi obično ne osećamo krivicu već sramotu – umesto da kažemo "kriv sam", obično samo promrmljamo "blam" ili "bruka". Kada izgovaraju "Ne mogu da verujem da sam (ja) to uradio!", stanovnici Balkana će, po pravilu, naglasak staviti na "ja" ili "sam", sramotu što se to desilo "meni". Zapadnjaci će ga staviti na "to", što izržava osećaj krivice zbog toga što su uradili nešto loše ili pogrešno.

U trouglu lične krivice, sramote i straha, koji učestvuje u zauzdavanju neprihvatljivih i ružnih postupka i ponašanja, mi živimo na prostoru gde caruje bruka, asistira joj strah, a krivica ima najmanje važno mesto.

Kako ističu psiholozi, sramota je vezana za očekivanja drugih, samu mogućnost da će nas oceniti negativno. Karakteristična je za kolektivistička društva i obično se pojavi samo onda kada nismo sami. Krivica je osećanje koje prvenstveno nastaje kao posledica toga da ljudi sami sebe negativno ocenjuju. Izraženija je u individualističkim društvima, u kojima se ljudi više ravnaju prema sopstvenim, unutrašnjim standardima.

Nažlost, ni mnoge moderne institucije, ni sve ono što obično nazivamo "pravna država", nisu kulturalno neutralne. One odražavaju činilac vrednosnog sistema koji ujedinjuje zapadni svet, u kome su se pojavile i razvile. U velikoj meri, proizvod su "kulture krivice" a ne "kulture bruke i časti", koja i
u Srbija uspešno odoleva modernizacijskim talasima.

Koreni dva kulturalna obrasca sežu duboko u prošlost. Bez njih, nije moguće razumeti ni podelu hrišćanstva na istočno i zapadno ni neke od nevidljivih, mentalnih zidova koje dele savremeni svet. Štaviše, katolički, protestanstki i, sve brojniji, jevanđelistički misionari odavno su zabeležili da im je bilo jako teško da "otključaju vrata duša" svuda tamo gde bruka ima primat nad krivicom.

I sramota i krivica imaju važno mesto u Bibliji, a čast je predstavljena kao jedna od najvrednijih stvari koja se može posedovati. Stradanje Isusovo ističe važnost oba osećanja – na krstu, Hrist trpi sramotu i nosi grehe ljudi. Ali, dve velike grane hrišćanstva su vekovima naglasak stavljale na različite delove svetog teksta ili različite aspekte istog čina.

Neke novozavetne parabole su ili nezanimljive vernicima na Zapadu ili ih uopšte ne diraju. Dobar primer je priča o dva sina iz Jevanđelja po Mateju, od kojih je jedan javno rekao da ocu neće pomoći u vinogradu, ali je to kasnije učinio, a drugi je javno obećao da hoće, ali nije učinio ništa. Pitanje "Koji je od ove dvojice ispunio volju očevu?" sasvim će razumeti samo ljudi koji dolaze iz kultura bruke i časti.

Još pre Hrista, fokus na krivicu, na pojedinca, pratio je rađanje Rimske republike i kodifikovanje rimskog parava, koje je postalo osnova zapadnih pravnih sistema. Ta logika nikada nije sasvim prihvaćena u istočnim društvima, gde naglasak nije na pojedincu, već na međuzavisnoj ličnosti koja se ne može svesti na individuu.

Da bi ovde, na jugoistoku Evrope, pravna država stvarno "profunkcionisala", potrebno je preskočiti jednu visoku kulturalnu barijeru – činjenicu da ne strahujemo toliko od toga da ćemo biti krivi koliko nas plaši da možemo da budemo odbačeni, da nam ljudi do kojih nam je stalo neće dati potvrdu koja nam je potrebna da bi verovali u sebe.

Ono što često deluje kao sukob (loše) tradicije i (dobre) modernosti u stvari predstavlja sukob dva teško pomirljiva "kulturalna programa" – jednog, koji ovde caruje vekovima, i drugog, čiju logiku više nije moguće izbeći.

Zato, da bi jednog dana postala pravna država kakvu mnogi priželjkuju, da bi "uvezene" institucije počele da funkcionišu onako "kako treba", ovde je neophodno postići nešto mnogo teže od promene mentaliteta – potrebno je da Srbija postane država bez blama.

2: Mentalitet u kolevci

Razlike između kultura su jasno prepoznatljive već pri podizanju dece. Sve ono što obično zovemo mentalitet i svest počinje da se oblikuje bukvalno u kolevci. To predstavlja jedan od razloga zašto je toliko teško menjati navike i kulturom uslovljena ponašanja i uverenja.

Istraživanja međukulturalnih psihologa pokazuju da majke u istočnim kulturama ranije reaguju na plač i uznemirenost dece nego majke u zapadnim kulturama. S druge strane, majke na Istoku obično mnogo sporije i ređe reaguju na pozitivne signale svojih beba.

Štaviše, majke iz istočnih kultura se češće trude da deluju proaktivno, da anticipiraju uznemirenost i plač, nego majke iz zapadnih kultura, koje obično čekaju da dete postane snažno uznemireno i tek tada reaguju. Po pravilu, proaktivne majke podižu decu koja će živeti u kolektivističkim kulturama, a reaktivne u individualističkim.

Kulturalni raskorak nastavlja da raste na dečijem igralištu. Tu deca uče da razlikuju čisto i prljavo, opasno i bezbedno. U kulturama kakva je naša, dok se igraju u pesku, navikavaju se da budu prezaštićena i rigidnija od vršnjaka u zapadnim kulturama. Dok upijamo previše široka i apsolutna shvatanja prljavog i opasnog, počinje da se razvija naša sklonost da različitosti shvatamo kao kontaminirajuće i neprihvatljive.

Kasnije, u školi, nastavanik je u centru svega, a od učenika se očekuje da ga slušaju, i uglavnom bivaju obeshrabreni da pokazuju inicijativu. Cilj je da naučimo da dajemo jasne, "prave odgovore". Narvano, iako ima važnih ličnih, klasnih i staleških razlika, i roditelji i nastavnici dele mnoge zajedničke vrednosti i, po pravilu, trude se da podižu decu u skladu sa obrascima ponašanja i profilom ličnosti koji visoko vrednuju.

Naša kultura je jedna od onih gde se od dece, kako pišu Vivijan Karlson i Robin Harvud, profesori studija porodice, očekuju da budu "poslušna, mirna i da se lepo ponašaju". To je mnogo teže postići i zahtevnije je nego podizanje dece u zapadnim kulturama, gde se očekuje da postanu "asertivna i samouverena", ističu Karlsonova i Harvud, koji su istraživali razlike u podizanju dece u angloameričkim i portorikanskim porodicama iz srednje klase u SAD.

Njihovi zaključci su u skaldu sa rezultatima istraživanjima u drugim delovima sveta. Profesori Fred Rotbaum i Gilda Moreli, stručnjaci za dečiji razvoj, ističu da ova istraživanja ističu da su potrebne "kulturalno specičične definicije brižnog roditeljstva". Kako roditelji razumeju ciljeve socijalizacije utiče na izbor metoda koje smatraju opravdanim ili potrebnim. To čini da širom sveta pripadnici mnogih kulturalnih i etničkih zajednica, pišu Rotbaum i Moreli, visoko vrednuju "roditeljsku kontrolu, naredbodavni ton i strogoću".

Ovo u velikoj meri objašnjava ogromnu popularnost stavova Zorana Milovojevića, koji se protivi zabrani telesnog kažnjavanja dece. Ovaj otpor nema veze sa navodno visokim stepenom tolerancije prema nasilju u srpskom društvu, što je neistina koju redovno navode neki Milivojevićevi kritičari, već predstavlja posledicu široko prihvaćenih shvatanja o tome kakav čovek treba da postane i kako treba da se ponaša jedan "dobar" pripadnik naše kulture.

"Decu je sve moguće naučiti nenasilnim putem", izjavila je psihoanalitičarka Vesna Brzev Ćurčić, kritikujući podršku koju Milivojević daje roditeljskim batinama. Ona je sasvim u pravu. Ali, svako ko stvarno želi da slomi otpor prihvatanju ovog stava, mora prvo da prihvati da se kultura i psihologija ne mogu razdvajati, da mnogo toga nije ni univerzalno ni lično.

Srbija spada u jednu od brojnih kultura u kojima je poželjan profil ličnosti teško oblikovati bez nekih elemenata "fizičke kontrole". Ovde mnogi jako brižni i potpuno posvećeni roditelji veruju da su poneka ćuška, pa i šamar, ne samo u najboljem interesu dece koju obožavaju, već i apsolutno neophodni.

Naravno, lako je suditi o ovakvoj praksi i kriminalizovati je. Ali, uvek kada je reč o kulturom uslovljenim ponašanjima, strogi zakoni, drakonske kazne i pozivanje na navodno univerzalne vrednosti i nauku, imaće krajnje ograničene domete.

Nažalost, psihologija je nauka koja je upornije od mnogih drugih pokušavala da ignoriše važnost kulture, prvenstveno u tumačenju različitih praksi i ponašanja. U Srbiji je prva ozbiljna studija na temu međukulturalne psihologije objavljena tek 2011. godine.

Zato ne čudi da je pominjanje "kulture, tradicije i srodnih identitetskih pitanja" u brojnim osudama Milivojevićevih stavova uglavnom bilo ograničeno na banalne, retorske ili ironične argumente. Ksenija Krstić i Aleksnadar Baucal su tako istakli da "primena fizičkog kažnjavanja nikada nije bila definisana kao deo kolektivnog identiteta ljudi koji žive u Srbiji".

Ovde ne treba gubiti iz vida da u slučaju odnosa prema podizanju dece moćne kulturalne silnice uporedo deluju na nekoliko nivoa. Njihova sinergija proizvodi mnogo snažniji otpor, koji se ogleda i u izuzetno emotivnoj podršci Milivojevićevim kontraverznim stavovima.

Naime, nije reč samo o promeni svesti roditelja, što nije lako, već o stvarima koje je još teže promeniti. Tu, između ostalog, spadaju shvatanje kako deca treba da se ponašaju, način kako okruženje tumači njihovo "loše" ili "neprimereno" ponašanje i, što nije beznačajno, kako stalne kritike i sudovi o njihovoj deci deluju na roditelje.

Zato, ako zakon bude donet, možemo očekivati da će mnogi roditelji radije rizikovati da "postanu" kriminalci nego što će dozvoliti da deca brukaju i njih i sebe. Mada, svi oni imaju razloga da veruju da će i najavljeni zakon, slično zabrani pušenja i upotrebe mobilnog telefona tokom vožnje, uglavnom ostati mrtvo slovo na papiru.

3: Po čemu su slični Srbi i Nemci

Mnogi od aktera koji bi da menjaju svest građana Srbije ne kriju da bi želeli da postanemo Nemci. Oni oprezniji kažu da treba da učimo od sunarodnika velikog Maksa Vebera. Aleksandar Vučić je nedavno sliku poželjne budućnosti vezao za to da "bar u ponečemu možemo da se uporedimo sa Nemcima i sa nemačkom državom". Među građani ima optimista, ali i skeptika koji veruju da je "Srbija bliža po mentalitetu Iranu i Somaliji" nego Nemačkoj.

Koliko smo stvarno daleko? Šta nas zbližava i šta delimo?

Nemačka etika i odnos prema radu i odgovornosti oslanjaju se na kulturni obrazac i mentalitet koji sa srpskim ima samo jednu dodirnu tačku. Kao i Nemci, građani Srbije ne vole neizvesnost i oblikuju svoje institucije i ponašanja tako da ambivalenciju svedu na minimum i lakše izbegnu ono što im je nepoznato.

Od relevantnih odrednica mentaliteta, koje su u poslednje tri decenije širom sveta pažljivo merene, analizirane i poređene, odnos prema neizvesnosti se najteže menja. Ono što je još važnije, pripadnici kultura koje žude za poznatim i predvidivim teže od drugih menjaju vrednosni sistem i sve druge obrasce ponašanja.

Istraživanja pokazuju da je od svih evropskih nacija samo dve teže promeniti od Srba – Grke i Portugalce. Zato će promene mentaliteta ovde biti izuzetno spore i moguće su samo uz puno uvažavanje moćne kulturalne sile koja ima brojne posledice u svim sferama naših javnih i privatnih života.

Opsesija izbegavanjem rizika odgovorna je za brojne odlike našeg mentaliteta i neke od najgorih navika. Zbog nje smo skloni da sve što je različito posmatramo kao opasnost, ne volimo da "pustimo da nam se stvari dese" i teško se odlučujemo na "korak u nepoznato". Pesimisti smo po pitanju mogućnosti da utičemo na donošenje odluka i u politiku se uglavnom uključuju ljudi koji očekuju ličnu korist.

Iako, naravno, postoje nemale razlike između pojedinaca, obično razmišljamo u apsolutnim kategorijama i bojimo svet u crno-belo, povlačimo oštru liniju između dobrog i lošeg, dozvoljenog i zabranjenog, prijatelja i neprijatelja... Neslaganje obično biva shvaćeno kao izraz neprijateljstva, a čak i najveća prijateljstva teško prežive političko razmimoilaženje.

I naši vladari su "deca iste kulture" i ne podnose neizvesnost. Hert Hofštede ističe da se u kulturama kao što su naša i Nemačka vođe često mešaju u sasvim nepotrebne, svakodnevne poslove i probleme, dok u kulturama koje ne navode svoje pripadnike da se plaše nepoznatog, lideri mnogo lakše ostaju fokusirani na važna, strateška pitanja.

Sklonost centralizaciji i donošenju prevelikog broja odluka na vrhu, predstavlja jedan od razloga zašto u Nemačkoj nema mnogo velikih multinacionalnih korporacija. Štaviše, jedan od naskupljih nesupeha u istoriji velikog biznisa predstavlja pokušaj da 1998. godine, "pod nemačkom kapom", budu spojeni Dajmler, proizvođač Mercedesa, i američki Krajzler.

Nepomirljive razlike su bile vidljive na svakom nivou poslovanja, od dizajnerskog stola do uprvanog odbora, ali i u shvatanju po čemu treba da se ističe i bude privlačan konačni proizvod. Pre spajanja, nove nemačke gazde su anticipirale samo probleme vezane za razlike koji su duboko ukorenjene u funkcionisanju dve velike organizacije, ali ne i one koje su kulturalne.

Metodični i navikli na poslušnost, skloni centralizaciji i birokratičnosti, nemački menadžeri su pokušali da uprvljaju Krajzlerom kao da je nemačka kompanija. Ali, američka efikasnost i brzina, plodotvorna kombinacija smelosti i pragmatičnosti koja je i privukla Dajmler, nije mogla da funkcioniše pod rigidnim nemačkim menadžmentom.

Poslovni debakl – bačene su milijarde dolara – postao je udžbenički primer nerešivosti mnogih problema koji su proizvod razlika u mentalitetu. Pokazalo se da ljudi nisu uvek "popravljivi", čak i kada se promenom njihovih navika, odnosa prema hijerarhiji i sistema vrednosti bavi racionalno organizovana i odlično podmazana nemačka mašinerija.

Nemačka je za nas koristan primer i zbog postojanosti razlika između istoka i zapada nekada podeljene zemlje. S jedne strane, i pored ogromnih napora, četvrt veka inženjeringa mentaliteta i identiteta nije dalo očekivane rezultate – postkomunistički Osiji i dalje nedovoljno liče na "tipične Vesije". S druge strane, činjenica da se na istoku tokom četiri decenije komunizma razvio bitno drugačiji mentalitet svedoči o mogućnosti da svest bude promenjena.

Ali, kao i na istoku Nemačke, i ovdašnji žilavi socijalististički mentalitet treba posmatrati u kontekstu činjenice da se savršeno uklopio u vekovima učvršćivanu averziju prema promenama, riziku i ličnoj odgovornosti. Zato i ovde nostalgija za Titovim vremenom nije vezana samo za navodno bolji život – sećanje ume da bude varljivo. Ona je prvenstveno izraz naše ogromne potrebe za izvesnošću, jedne od stvari u kojoj smo odavno nadmašili Nemce.

4: Pusti snovi i dobroćudni diktatori

Srbija nije jedina zemlja čiji se mentalitet mnogima ne sviđa. U Ukrajini ili Rusiji oni koji vole da govore o promeni mentaliteta obično imaju u vidu otklon od komunizma i "Azije", u koju mnogi evrofanatici smeštaju i pravoslavlje, istočno hrišćanstvo.

Demonstranti na kijevskom Majdanu su tvrdili da žele "raskid sa azijaštinom i sovjetskim mentalitetom". "Loša" svest i sve što ne valja se svuda na istoku i jugu Evrope često vezuje za prezreni Orijent, ono što je i Zoran Đinđić voleo da zove "pusto Tursko".

Malo zapadnije, papa Franja je nedavno dva puta pomenuo potrebu promene mentaliteta katoličkog klera. Jednom, kada ih je pozvao da konačno napuste udobne odaje, "izađu napolje i sretnu Boga koji u živi u gradovima sa sirotinjom". Drugi put kada je podsetio da crkva "više nije jedina koja proizvodi kulturu. Više nismo ni prvi ni oni koje ljudi najviše slušaju".

Pitanja kao što su "Da li možemo da promenimo mentalitet cele zemlje?" postala su tema i hipsterskih "TED konfernecija", rasprava različitih autoriteta koji, baveći se tehnologijom, zabavom i dizajnom, pokušavaju da neoliberalizam učine lepšim i šarmantnijim.

Na vrhuncu kratkotrajnog "Arapskog proleća", velike nade su polagane u "generacijsku promenu mentaliteta" i "organizacionu genijalnost" egipatskih liberalnih aktivista. Izveštavajući iz Kaira tokom revolucionarne 2011. godine, "Ekonomist" je pisao da se na Bliskom istoku pojavila "rastuća provalija koja deli zastareli pogled na svet" vladara, tih "muškaraca iz kamenog doba", i "sve sofiticiranije stavove njihovih podanika". Četiri godine kasnije, Egiptom vlada "neka vrsta dobroćudnog diktatora" iz, sledeći logiku "Ekonomista", mlađeg kamenog doba – i više niko ne pominje promenu mentaliteta.